Ismet Zejnilagić: Svaki posao je umjetnost

Isnpiracija za intervju sa Ismetom Zejnilagićem je vrlo jednostavna, kao i njegova priča, a to je pokazati koliko ljudi koji nisu poznati u očima javnosti, imaju zanimljive životne priče. Često puta smo mogli čuti primjedbe i komentare zašto se medijski prostor daje velikom broju mediokriteta koji nemaju nikakvih ni ljudskih niti profesionalnih vrijednosti, dok mnoge pozitivne i jednostavne životne priče ostanu po strani. Zbog toga smo, nakon dugog ubjedjivanja, u njegovom domu u Sarajevu, posjetili gospodina Ismeta Zejnilagića, umjetnika i vrhunskog profesionalca u svom poslu i napravili ovaj razgovor.

  • Kategorija Intervju
  • Objavljeno 11.10.2015 11:13

KKD: Prijatelji vas nazivaju umjetnikom zbog slika koje crtate, komada namještaja koje ste napravili kao i drugih detalja kojima je ukrašena vaša kuća, dok vi sebe ne ne zovete tako. Smatrate li se umjetnikom?

Sve što ste nabrojali ja radim iz čistog zadovoljstva jer jednostavno uživam kad imam vremena da kreiram nešto što volim. Nikad sebe nisam posmatrao na način kao što vi opisujete. Ja sam porodičan čovjek, koji živi od svog rada, a ovo što vi nazivate umjetnošću ja zovem hobijem.

KKD: Mislite li da je skromnost mana ili vrlina, pogotovo u Bosni i Hercegovini? Da li bi kao društvo bili ipak napredniji da smo malo agresivniji i da više imamo potrebu istaći svoje sposobnosti nego ih čuvati samo za sebe?

Vaše pitanje ima smisla, samo ne znam da li će imati smisla moj odgovor. Sticajem okolnosti sa svojom suprugom Ajlom živio sam jedan dio života u Kaliforniji, tačnije u Los Angelesu. Kao što znamo to je centar najslavnijih i najpoznatijih ličnosti iz svijeta šou biznisa. Nakon što smo dobili djecu, odlučili smo da se vratimo u Sarajevo jer smo željeli da naša djeca rastu ovdje a ne tamo, iako život u Americi pruža mnoge mogućnosti koje ovdje još uvijek ne postoje. Ali važno je naglasiti da i Sarajevo i Bosna pružaju nama ono što ne možemo naći na drugim mjestima. Što ovo govorim?! U razvijenim zemljama konkurencija u svemu je puno veća i ljudi moraju biti agresivniji kako bi uspjeli i realizovali sebe. Medjutim takav tempo života slomi čovjeka i počinje gubiti svoju duhovnu komponentu. Ovdje još uvijek nema takvog pritiska kakav je u zemljama zapada, samo je to teže shvatiti ako čovjek nije to iskusio. Dakle, slažem se da bi kao društvo bili napredniji kad bi imali malo više žara i poriva za uspjeh, ali bojim se da taj poriv u konačnici ubija onaj drugi dio nas. Možda je odgovor negdje na sredini, a ja mislim da sam je našao, jer pitanje je da li bi imao vremena za crtanje i stvaranje kad bi samo trčao za karijerom.

KKD: Šta ste po zanimanju i kojim poslom se bavite?

Svoje znanje iz zubne protetike i impantologije sam stekao na Kalifornijskom univerzitetu u Los Angelesu (UCLA). Najsličnije što ima kod nas je posao zubnog tehničara, s tim što naši stručnjaci iz te oblasti nemaju mogućnost usavršavanja na nekom koledžu ili univerzitetu u BiH, kao što je slučaj u Americi. Ja sam imao sreću da budem u klasi od sedam studenata koliko se godišnje prima, gdje tih sedam studenata podučavaju 4 stručnjaka iz raznih oblasti. Moj mentor je bio porjeklom iz Japana, Master Ceramist gospodin Jungo Endo. Amerikanci posvećuju veliku pažnju izgledu zuba zato ulaze u najsitnije detalje i proračune kako bi pacijent/klijent na kraju bio zadovoljan, kako kažu, svojim osmjehom. Čast mi je bila učiti od velikih, svjetski priznatih stručnjaka kakvi predaju na UCLA-u, kao što mi predstavlja zadovoljstvo to znanje primjenjivati u Bosni i Hercegovini.

KKD: Taj posao i nema baš velike veze sa umjetnošću. Kako spajate to dvoje?

Ne bih se baš složio s vama. Svaki posao je umjetnost na svoj način i mi svoju energiju dajemo proizvodu ili usluzi koju stvaramo. Za mene je pravljenje zuba posebna umjetnost u kojoj uživam. Svaki zub je drugačiji kao i svaka vilica, boja, fizionomija lica itd. Svom poslu prilazim sa strašću koju nosim u sebi i za koju mi je mentor rekao da je trebam “utisnuti” u svaki zub koji napravim. Interesantno je koliko Japanci posvećuju pažnje upravo energiji i njenom pravilnom korištenju i usmjeravanju. Zbog toga je njihova zemlja napravila takav iskorak kad su u pitanju vrhunska naučna i tehnička dostignuća. Čak je tako i u običnom životu kad su u pitanju najjednostavnije stvari, prate energiju koja ih okružuje. Jednom prilikom kad sam sa mentorom ulazio u restoran na Beverly Hillsu, rekao mi je da se okrenemo i izadjemo. Kad sam ga pitao zašto, on je rekao da je primjetio da je kuhar nervozan i da ne želi da mu svoju negativnu energiju prenese kroz hranu. Tada sam shvatio da je takve energije puno oko nas i da je treba pretvarati u pozitivnu kako bi mam svima bilo bolje. Dakle, svaki zub koji napravim je moje malo umjetničko djelo i ne odvajam ga od slike koju nacrtam.

KKD: Kako izgleda život u Bosni i Hercegovini nakon povratka iz tople Kalifornije? Koji dio naše zemlje vas posebno inspiriše i gdje se osjećate najljepše?

Kalifornija je lijepa i sunčana, ali Sarajevo je najljepše na svijetu (smješak). To sam ja i tu je moje sve. Rodjen sam na Baščaršiji, ali bukvalno u jednoj kući pored Vjećnice, i tu svaki kamen osjećam kao dio svog tijela. Cijela Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja i ovo nije patetika, nego zaista tako mislim. Bosanske planine i inače priroda i dodir sa zemljom vraćaju nas iskonskom te pružaju mir i inspiraciju. Ali ako već spominjete Kaliforniju onda možemo uporediti našu Hercegovinu s njom, a posebno su mi dragi Mostar, Počitelj, Blagaj i Stolac. Hercegovački krš me uvijek inspiriše kao i hercegovački vispreni ljudi i rijeke koje su dio tih gradova u kamenu, poput Neretve, Bune i Bregave. Sjediti pored hladne Bregave u jednom restoranu gdje ribe iskaču iz ribnjaka bježeći ka rijeci kako bi spasile sebi život, je prizor iz kojeg bih mogao roman napisati.

KKD: Zašto ne napišete?

Još ću ga nositi u sebi, pa možda i napišem.

KKD: Kako pokrneuti pozitivne procese u Bosni i Hercegovini u vremenu konsantne napetosti i podjela?

Ponovo ne želim da budem shvaćen kao patetičan i da pričam otrcane fraze pa ću probati kratko elaborirati. Ljubav pokreće sve i to je najveća snaga iz koje je, po mom uvjerenju, stvoren i svijet. Za one koji vjeruju u kreaciju mislim da je jasnije moje mišljenje, a to je da je Bog svijet stvorio iz ljubavi a ne iz mržnje. Ljubav je osnova pa nam je utisnuta i iz nje bi se trebali radjati i mi kao ljudi. Prije svega moramo voljeti svoju zemlju da bi radili za njeno i naše bolje sutra. Svijestan sam činjenice da dosta gradjana ne živi baš dobro i da ima veliki broj onih koji tešku situaciju čine još težom. Medjutim moraćemo naći snage u sebi i početi širiti dobru energiju. Svoje stavove trebamo mjenjati i početi gledati u polupunu, a ne polupraznu čašu, da bi se i okruženje i ambijent počeli mjenjati.