Nejla Ramezić: Napuštam Švedsku i vraćam se u Bosnu

Jedna od poruka koju stariji novinari prenose svojim mlađim kolegama kada počinju pisati i učiti se novinarstvu glasi ”Nije vijest kada pas ujede čovjeka, nego je vijest kada čovjek ujede psa”. Na ovo se može dodati, nije vijest kada neko od mladih napusti Bosnu i Hercegovinu tražeći sreću negdje drugo, ali je vijest svakako kada djevojka od devetnaest godina odluči iz Švedske, gdje je rođena, preseliti se u Bosnu i Hercegovinu. Takva je priča Nejle Ramezić, devetnaestogodišnjakinje koja je druga generacija naših državljana rođena van granica domovine.

  • Kategorija Intervju
  • Objavljeno 24.10.2015 16:23

KKD: Među tinejdžerima u BiH mnogi vršnjaci bi sigurno bili iznenađeni tvojom odlukom. Zašto napuštaš Švedsku?

Švedska je zemlja gdje sam rođena i gdje živim cijeli život, ali Bosna i Hercegovina je moja domovina kou osjećam svim svojim bićem. Od rođenja, 1996. godine do danas skoro svaki raspust sam provela u BiH i moja sjećanja i emocije su uvijek tamo. Nakon završetka srednje škole u gradu Malmeu gdje trenutno živim, odlučila se preseliti u Sarajevo i nastaviti studije.

KKD: Zar univerziteti u Švedskoj ne nude bolji kvalitet studiranja i veće prilike za uspjeh?

Sigurna sam da švedski standard školovanja ima zavidne standarde koji su u samom vrhu svijeta, ali tamo se ne može naučiti nešto što meni treba u ovom momentu. Školovanje, znanje i sazrijevanje nije samo učenje iz knjiga, tu su roditelji, odgoj, druženje i toplina koji ipak nedostaju na zapadu. Mislim da ću biti kompletnija ličnost ako budem studirala u BiH. Zadovoljiću svoje emocije jer ovdje je svijet ipak malo hladniji.

KKD: Rođena si u Švedskoj, a porjeklom si iz Bosne i Hercegovine. Odakle su tvoji roditelji?

Ako me pitate po rođenju, onda je moj otac rođen u Švedskoj, a mama u Njemačkoj. Mlađa sestra i ja smo već druga generacija rođena van granica BiH. Međutim moji dedo i nana su iz Sarajeva i preseljavam kod njih u našu porodičnu kuću. Iako su rođeni u Zapadnoj Evropi, roditelji su jedan dio svog života prije agresije na BiH živjeli su u domovini.

KKD: Interesantno je da je tvoj bosanski jezik jako dobar obzirom na to da nisi živjela u zemlji, da kažemo, svojih predaka. Kako si učila bosanski?

Moj otac tečno govori i piše švedski, kao i mama njemački i švedski, međutim nikad niko nije smio u kući govoriti nijedan jezik osim bosanski. Kad smo sestra i ja nekad i htjele pričati na švedskom, to otac nije dozvoljavao. Govorio nam je da u švedskom fali riječi da bi nas naučio, kako je rekao, šalama, folovima i duhovitosti, a kad porastemo mi ćemo to, kaže, shvatiti same. Tako je i bilo, pričalo se na maternjem jeziku a kasnije smo upisale i časove bosanskog. Kada sam odrasla sve mi je postalo jasno. Danas mi je drago zbog toga. Na kraju sam shvatila šta bi sve izgubila da nisam mogla pričati sa dedama i nanama, sa prijateljima i rođacima. To je onaj originalni i smisleni dio mene.

KKD: Ne može se reći da se vraćaš u Sarajevo, jer nikad nisi otišla iz Sarajeva, nego preseljavaš ovdje. Jeli to znači da se sad razdvajaš od roditelja i sestre?

Znači, ali samo privremeno. Nakon što završim srednju školu iduće godine dolazim u Sarajevo i nastavljam studije, a roditelji sa mlađom sestrom se vraćaju dvije godine nakon mene. Mi i sada živimo u Malmeu samo fizički, ali naš duh je konstantno u Bosni, kao i naš kućni ambijent od programa na televiziji, vijesti, interneta, muzike, filmova itd. Navijamo mi i za Švedsku kad igra protiv nekoga, ali kad igra Bosna onda se vrišti u kući ili u našim klubovima kad gledamo utakmice.

KKD: Koji fakultet upisuješ?

Najvjerovatnije da ću upisati International University of Sarajevo, smjer međunarodne odnose. I u srednjoj školi moja koncentracija je u društvenim naukama, tako da će to biti kompatibilno. Nakon toga želja mi je raditi na polju međunarodnih odnosa i predstavljati Bosnu i Hercegovinu u svijetu, ali do tada još ima vremena.

KKD: Sretno i dobro došla u Sarajevo. Imaš li poruku za svoje vršnjake u Bosni i Hercegovini?

Lijepo je imati, između ostalog, iskustvo i života vani. Imam dosta prijatelja u našoj zemlji ali i širom i svijeta. Živimo u vremenu interneta i direktnih komunikacija pa smo svi povezani. Znam da jedan dio mojih vršnjaka  želi otići iz BiH. Možda ih donekle i razumijem. Ali isto tako vjerujem da, kad se sve uporedi, oni su puno sretniji i istinski zadovoljniji od prosječnog tinejdžera na zapadu. Kad neko ne zna za drugačije onda svakako misli da je najbolje ono što ima, ili da je bolje negdje drugo. To je uglavnom crno bjelo razmišljanje. Ali mi, koji imamo dvije slike u glavi, i koji možemo uporediti Bosnu i Evropu ili Ameriku, uvijek imamo dilemu u glavi. U toj dilemi ja napuštam Švedsku, i biram Bosnu svim srcem. Svako drugi neka odluči za sebe, to je jedino korektan savjet.

(KKD)